Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Draga braćo i sestre, pisanjem i istraživanjem naše historije bavim se aktivno preko 30 godina. Iza sebe imam sedam objavljenih knjiga i trinaest dokumentarnih filmova. Intervjuisao sam preko 90 svjedoka, za našu historiju od neprocjenjive važnosti, iz vremena Kraljevine Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i perioda poslijeratnog terora ministra policije Aleksandra Rankovića. Da bi do ovih svjedoka stigao morao sam da obiđem mnoge gradove od Holandije, Luksemburga, Njemačke, Austrije, Bosne i Hercegovine, čitav Sandžak, pa sve do Albanije i Republike Turske. Čini mi se da sam sa lahkoćom sve to obavljao i perom i kamerom zabilježio.
Međutim, nikad mi teže nije bilo nego sada da napišem nešto o našem muftiji, rahmetli Muameru Zukorliću, čovjeku-divu koji je obilježio 21 vijek. Koliko god da napišem teksta o ovom gaziji biće manjkavo i malo. Vakufe koje je on ostavio iza sebe su od neprocjenjivog značaja za bošnjački narod, posebno za nas u Sandžaku. Za života je plijenio svojim držanjem, stavom, hrabrošću i patriotizmom kao niko do sada. Izgradio je neprobojne bedeme za očuvanje bošnjačkog identiteta, i stoički ih branio i odbranio uprkos pokušajima rušitelja da anuliraju sve što je on stvorio.
Nemoguće je pobrojati sve funkcije koje je obavljao ovaj rahmetlija od svojeg imenovanja na mjesto muftije 1993. godine do njegovog preseljenja na Ahiret 06. novembra 2021. godine. Nadam se da će se u skorijoj budućnosti pojaviti knjige koje će podrobnije, sa raznih aspekata, obrađivati njegov život i djelo.
Amanet je naše, i budućih generacija, da nastavimo da branimo i još više osnažimo nacionalne institucije koje je muftija Zukorlić osnovao. A sve to radi bolje budućnosti naše djece i svih građana Sandžaka.
„Uvakufljeni vojnik“
Dugo sam pokušavao da nađem najprikladniju formulaciju koja bi oslikavala izuzetan karakter rahmetli muftije Zukorlića. A onda mi se ta formulacija sama pojavila prisjećajući se našeg susreta na predizbornom skupu za Bošnjačko nacionalno vijeće, u Frankfurtu oktobra mjeseca 2018. godine.
Tada je Muftija samog sebe definisao i svima prisutnim, na veoma upečatljiv i slikovit način, objasnio – ko je on i šta mu je glavna misija na ovom Dunjaluku.
Naime, on je tada pred prepunom salom ispričao jedan veoma potresan detalj iz njegovog mladalačkog života kojeg ću pamtiti dok sam živ. Bio je to razgovor sa njegovom majkom Nurkom koji nikoga od prisutnih nije ostavio ravnodušnim.
Muftija je usred svog govora, napravio kratku pauzu od par sekundi, udahnuo punim plućima, pogledao sve prisutne, i počeo da govori:
„Početkom devedesetih godina kada je počela ova borba, kada su tenkovi bili oko Novog Pazara okrenuti ka gradu, kada je jako teško bilo raditi bilo šta, kada bih svakodnevno odlazio u neke aktivnosti, tada sam još bio student, -moja majka je jako brinula.
Rezervisti, vojske, prijetnje, opasnosti, sve je to uticalo da su se, svakodnevno, na licu moje majke mogle vidjeti suze, i kad idem i kad se vraćam. Kad idem- od brige, a kad se vraćam- od radosti. Ja sam video da je to neizdrživo. I onda sam sjeo i razgovarao sa majkom i rekao joj:
„Majko draga, osamdeset i četvrte godine, kad ste, ti i babo, odlučili da me upišete u medresu, to nije bila odluka da me pošaljete u neku školu, već je to bila odluka da me uvakufite. I pošto ste me uvakufili, ja više nisam samo vaš. Vi ste me, u ime Boga dželešanuhu, predali vjeri i ovom narodu. Ja pripadam svima njima.“
Imao sam Božju milost da je to majka shvatila, iako znate da majke jako teško shvataju ovako bolne lekcije. Od tada mi je jako olakšala, jer samo čini dovu, i oslobodila me je obaveze da joj javljam- gdje sam, kad sam otišao i kad dolazim.
Dakle, i kad sam odlučivao da ostavim posao muftije koga sam najviše volio i uđem u politiku i počnem da radim posao koga uopšte ne volim, presudno je bilo to da sam shvatio da sam UVAKUFLJENI VOJNIK koji treba da ide tamo, ne gdje mu je lijepo, već gdje mora.
Izgradili smo solidne bedeme odbrane kroz vjeru, prosvjetu i kulturu. Ali, ona strana bedema ili zida gdje je politika, ne da je bila loša, već razni vukovi i razne druge zvjeri, su nam tuda prolazile i napadale sve ono što vrijedi. I zato smo shvatili kao farz, strogu obavezu, da sazidamo i tu stranu bedema.
Ja znam da je nenormalno to što sam ja političar. I onog trenutka kad dobijemo normalan Sandžak, ja neću biti političar. U političkom smislu naše stanje je vanredno, kao ratno stanje. Ako imate neprijatelja koji napada sa brda, tada uzima pušku i ljekar i pekar i apotekar. I ne možete mu reći: što se ne bavite svojim poslom? Kada ste u opasnosti, vaš posao je da se odbranite. I zato sam ja otišao u politiku.
Drugo, smučilo mi se da gledam kako nas predstavljaju Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić. Da ništa ne uradim u politici, za ove 2 godine, ja i moj kolega Jahja Fehratović, u parlamentu Srbije, na medijima u Srbiji, pokazali smo da postoje muslimani, u našem slučaju Bošnjaci, koje ne možete poniziti, koji ne da su ravni sa sagovornicima, nego veoma često superiorni. I dokazali smo da ne mogu da nas kupe, ne mogu da nas uplaše i ne mogu da nas pobijede.“
Moje poznanstvo sa Muftijom
Sa rahmetli muftijom Muamerom ef. Zukorlićem uspostavio sam kontakt 1996. godine, nakon objavljivanja moje prve knjige „Sinovi Sandžaka“. Prethodno je bivša i skraćena SR Jugoslavija, rezolucijom 757 od 30. maja 1992., bila pod potpunim međunarodnim ekonomskim embargom Savjeta bezbjednosti UN-a., pa su kontakti sa Srbijom i Crnom Gorom, a time i Sandžakom bili svedeni na pisma i telefonske razgovore. Uspio sam nekako da u Sandžak „ubacim“ 10 primjeraka moje prve knjige, od kojih je jedan dobio i Muftija.
Prema riječima prof. Rizaha Grude pojava ove knjige je u Sandžaku bila pravi kulturni događaj. Knjiga se tajno kopirala i rasturala. Kasnije mi je i rahmetli Zaim Azemović, poznati pisac iz Rožaja, pričao da su moju knjigu, naveče, na posedke, čitali pod svijećom, jer je u to vrijeme bila restrikcija struje. To je prva knjiga koja je obradila naše zabranjene junake iz vremena Kraljevine Jugoslavije i Drugog svjetskog rata, tj. glavne vođe komitskog pokreta i komandante muslimanskih milicija koji su branili i odbranili Sandžak od četnika Koste Pećanca i Draže Mihailovića. Dobivši ovu knjigu u ruke, Muftija nije krio oduševljenje, pa mi je to, u telefonskom razgovoru, i lično prenio.
Prilika da se prvi put upoznamo dogodila se u ljeto 2001. godine, kada sam nakon 9 godina moga boravka u Njemačkoj prvi put došao u Novi Pazar i pred tri televizijske ekipe, u hotelu „Tadž“, promovisao moju drugu knjigu „Sandžak-porobljena zemlja“. Promoteri knjige bili su: prof. Rizah Gruda i mr. Esad Rahić. Promociji su prisustvovali predstavnici iz Uglaninove i Ljajićeve stranke i Islamske zajednice na čelu sa Mevludinom ef. Dudićem, tada direktorom Gazi Isa-beg medrese u Novom Pazaru. Bilo je to još uvijek opasno vrijeme za naš narod, jer diktator Slobodan Milošević tek što je bio uhapšen (29. juni 2001.) i isporučen Haškom tribunalu. Kompletan njegov policijski, vojni i sudski aparat ostao je i dalje netaknut.
Mogu slobodno reći da su pojave ovih knjiga razbile strah kod našeg naroda vezano za nametnute komunističke i velikosrpske okove kada je u pitanju interpretacija bošnjačke i albanske historije. Na ovoj knjizi sam, sa koautorom Nurom Sadikovićem, intenzivno radio sedam godina, i u njoj je obrađena naša historija od srednjovjekovnog Bana Kulina do smrti Alije Izetbegovića. Recenzent knjige je bio rahmetli dr. Mustafa Memić iz Sarajeva.
Jedan primjerak ove knjige sam tada odnio Muameru Zukorliću, najmlađem muftiji u svijetu, koji je na taj položaj došao sa svoje 23 godine. U novosagrađenoj zgradi Mešihata Islamske zajednice imali smo veoma prijatan i sadržajan razgovor koji neću nikada zaboraviti. Već tada sam vidio da je to čovjek posebnog kova i inteligencije, čovjek koji je imao san i viziju boljeg sutra za naš narod. Nakon toga naši susreti bi se događali uglavnom kada bi izašla nova knjiga i kada bi se promocija iste održala u mom rodnom gradu. Tako je u proljeće 2005. godine, u istom hotelu, promovisana moja nova knjiga „Kako se kalio Sandžak“, prva ilustrovana historija Bosne, Sandžaka i Kosova. I ponovo susret sa muftijom i razgovor za pamćenje. On se divio mojoj stvaralačkoj energiji, a ja, još više, njegovoj.
Muftija osniva Internacionalni univerzitet 2002.godine
Naše prijateljstvo je bilo prožeto uzajamnim poštovanjem, pa sam se radovao svakom sljedećem susretu. Osnivanjem Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru 2002. godine, naša omladina dobija ekskluzivnu mogućnost da se školuje u svom gradu. Muftija je tada bio osnivač ovog univerziteta. Razumjevanje i podršku za ovakav mega kulturno-obrazovni projekat, Muftija je dobio od tadašnjeg predsjednika srbijanske vlade Zorana Đinđića (rođen 1952.- ubijen 12. marta 2003).
Na Pravnom fakultetu ovog univerziteta, 2008. godine, odbranio sam magistarski rad na temu „Nepriznata država Turska Republika Sjeverni Kipar“, da bi 2010. doktorirao na temu „Međunarodno-pravni subjektivitet nepriznatih država u 20. vijeku“. Odmah sutradan imao sam sastanak sa rektorom Muamerom Zukorlićem koji mi je čestitao na odbranjenoj tituli i ponudio da ostanem na Univerzitetu. Nažalost, nisam mogao da prihvatim ovu ponudu, jer je bilo veoma teško prekidati dvadesetogodišnji boravak u Njemačkoj i praviti novi početak u Pazaru. To je bilo posebno teško izvodljivo kad su moja djeca u pitanju.
Iste godine (2010), na poziv Sulejmana Zatrića, tadašnjeg urednika „TV Universa“ uradio sam dokumentarni film o dr. Mehmedu Spahi pod naslovom „Ubistvo dr. Mehmeda Spahe u Beogradu 1939. godine.“ Ovaj film je istovremeno predstavljao i televizijsku promociju moje nove knjige „Dr. Mehmed Spaho-državnik i borac za BiH“ koja je objavljena i promovisana 2007. godine na Bošnjačkom institutu „Adil-beg Zulfikarpašić“ u Sarajevu. Promoteri ove knjige bili su: prof. dr. Šaćir Filandra, Mustafa Resulović i dr. Redžep Škrijelj.
I tada su muftija Muamer Zukorlić i njegov zamjenik Mevludin ef. Dudić dobili primjerak prve knjige o dr. Mehmedu Spahi, najvećem Bošnjaku 20. vijeka.
Ukratko da se podsjetimo da je Spaho bio ministar raznih resora u 6 vlada Kraljevine Jugoslavije i najzaslužniji je za očuvanje državnih granica Bosne i Hercegovine u današnjem obliku. Diplomatskom vještinom uspio je da vrati oteto sjedište reisu-l-uleme iz Beograda u Sarajevo, da osnuje Teološki fakultet u Sarajevu i da modernizuje željeznički, rečni i pomorski saobraćaj u Kraljevini Jugoslaviji. Kao ministar saobraćaja, u ljeto 1938., uveo je brze motorne vozove i zaposlio nekoliko hiljada muslimana u jugoslovenskoj željeznici.
Malo je poznato da je Mehmed Spaho izgradio jadransku luku Ploče kao i Beogradsko pristanište. On je dvadeset godina i kao parlamentarac i kao odgovorni ministar radio na razvoju Beograda. U Mehmedu Spahi Beograd je imao jednog istinskog prijatelja. Spaho je poslije Sarajeva najviše volio Beograd, jer je za njega Beograd bio grad koji je trebao da oličava snagu i ljepotu Jugoslavije. Spaho je bio jugoslovenski nastrojen, sa shvatanjem da je sudbina Bošnjaka-muslimana na cijelom jugoslovenskom području vezana za jugoslovenske narode. Međutim, nacionalistički krugovi u Beogradu i Zagrebu, na čelu sa Srbinom Dragišom Cvetkovićem i Hrvatom Vladkom Mačekom sklapaju tajni sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine na štetu Bošnjaka. Zato je Mehmed Spahom sa svojom strankom JMO (Jugoslovenska Muslimanska Organizacija) odlučno protestovao i istakao zahtjev za autonomijom Bosne i Hercegovine. Vladajući krugovi u Beogradu su pretpostavljali da bi Spaho mogao osujetiti sporazum o podjeli Bosne pa su odlučili da ga uklone sa političke scene. Po naređenju princa Pavla Karađorđevića, cijelu operaciju trovanja sproveo je direktor beogradske policije Dragomir- Dragi Jovanović.
Otrovan je 29. juna 1939. godine u hotelu „Srpski kralj“ u blizini Kalemegdana u Beogradu. Sutradan je u listu „Politika“ osvanuo naslov „Iznenadna smrt dr. Mehmeda Spahe, zaslužnog državnika i rodoljuba“ u kojem se iznosi da je umro od srčanog udara. I drugi listovi su prenijeli vijest o Spahinoj smrti, ali nijedan nije naveo da je dr. Spaho, po dolasku u Beograd, oko 8 sati izjutra popio kahvu koju mu je u apartman donio konobar Dragan Vujić.
Ovaj konobar je kasnije napredovao u bivšoj JNA do čina pukovnika i javno se hvalio da je otrovao buržoaskog ministra Mehmeda Spaha. Zato je i dobio nadimak Dragan Vujić-Spaho. Ove podatke je javnosti, pred samu agresiju na BiH 1991. godine, otkrio vojni historičar i Titov biograf, Mehmedalija Bojić koji je imao direktan susret sa konobarom Vujićem kada mu je ispričao kako je otrovao ministra Spahu.
Muftija osniva Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti 2011. godine
Nakon što je 2002. godine osnovao Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru, energični i hrabri muftija Zukorlić osniva i Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU) kao krovnu naučnu i kulturnu instituciju bošnjačkog naroda koja objedinjava i organizuje naučne i intelektualne potencijale svih Bošnjaka na naučnim projektima u korist njihove matične države Bosne i Hercegovine i Sandžaka.
Akademija je osnovana 09. juna 2011. godine u Sarajevu pod pokroviteljstvom Muamera Zukorlića, glavnog muftije IZ u Srbiji. Sjedište Akademije je u Sarajevu, sa odjelom u Sarajevu i Novom Pazaru. Ona djeluje u BiH, Sandžaku i ostalim prostorima gdje žive Bošnjaci. Prvi predsjednik BANU bio je akademik Ferid Muhić a sadašnji je akademik Mehmed Akšamija.
Ekranizacija legendarne odbrane Novog Pazara od četnika u jesen 1941. i premijerno prikazivanje na „TV Sandžak“ i Muftijina čestitka upućena autoru ovog teksta
U saradnji sa dvojicom kosovskih Albanaca, prof. Sulejmanom Aličkajom i rahmetli Ibrahimom Ukehadžajom, prof. Hankom Hamzagić, članovima moje familije i preživjelim svjedocima iz prošlog rata, autor ovog teksta je sa rediteljem Sulejmanom Zatrićem uradio dokumentarni film „Aćif efendija i Šaban Poluža u odbrani Novog Pazara od četnika 1941. godine“. Film je premijerno prikazan na „TV Sandžak“, početkom aprila 2012. godine. Izazvao veliku pažnju kako u Novom Pazaru tako i u srbijanskim medijima. Pojava ovog dokumentarca bila je i tema Dnevnika na RT Srbije. Režiser Zatrić mi je rekao da je imao hiljadu poziva nakon premijernog prikazivanja ovog filma.
Ono što želim da istaknem da me je tada lično zvao muftija Zukorlić i izrazio iskrene čestitke na ekranizaciji ove legendarne bitke o kojoj se proteklih 60 godina šapatom govorilo u krugovima naših familija.
Postavljanje table sa slikom Aćifa Hadžiahmetovića od strane BNV u centru grada i Muftijina izjava da je „Aćif efendija naš heroj“
Ovaj film je potaknuo i predstavnike Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka (BNVS) da organizuju postavljanje spomen-table Aćifu Hadžiahmetoviću, u centru Novoga Pazara. Početkom avgusta 2012.godine tablu je otkrio Esad Džudžević, predsjednik BNV-a u tehničkom mandatu. Manifestaciji su prisustvovali i predsjednik SDA Sulejman Ugljanin.i nekoliko članova stranke Rasima Ljajića. Sredinom avgusta 2012. godine Glavni muftija IZ u Srbiji Muamer Zukorlić, obraćajući se na Trgu Isa-bega Ishakovića na manifestaciji „Festival islama 2012.“, je jasno i glasno istakao da je: „Aćif efendija naš heroj koji je 1941. godine odbranio Novi Pazar od četnika i da mu to dobro naš narod nikada neće zaboraviti.“
Zahvaljujući Muftiji, sjećanje na šehide sa Hadžeta, dobilo je svoju zvaničnu formu kroz obilježavanje „Dana šehida“ i učenjem šehidske dove svakog 04. septembra na brdu Hadžet u Novom Pazaru.
U oktobru 2012. godine promovisana izuzetna knjiga „Fenomen Muftija“ autora akademika Muhameda Filipovića
U Novom Pazaru, u galeriji „Meydan“ 08. oktobra 2012. godine promovisana je knjiga „Fenomen Muftija“, autora akademika Muhameda Filipovića, koja predstavlja sintezu dvadesetogodišnjeg djelovanja muftije Muamera Zukorlića.
U ovoj knjizi autor Filipović, na veoma upečatljiv način, iznosi svoje impresije vezane za aktivnost muftije Zukorlića.
Na samom početku svog izlaganja akademik Filipović je istakao da je: „ duh slobode ono najbitnije što narodi trebaju sačuvati“. Za sebe je kazao da je napustio politiku kao djelatnost, jer je smatrao prostorom obmane i lopovluka, ali da nije napustio ideju da traži ljude koji će moći nositi ono što je apsolutni prioritet i nužnost za nas. Da se pojave ljudi koji će imati potpuno novi odnos prema svom narodu. Potpuno novu metodu političke borbe. Desilo se da se sreo sa muftijom Zukorlićem i da je bio njime impresioniran. Nakon razgovora sa njim imao je želju da se ponovo sretne sa njim zbog njegove inteligencije i rezona koji je imao i načina kako je rješavao razne situacije. Nakon što je osnovao Univerzitet u Novom Pazaru (2002) i Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (2011) akademik je počeo da prati Muftijino djelovanje uvidevši da je on posebna pojava među nama. Na promociji svoje knjige akademik je Filipović je istakao:
„U našem narodu imamo mnogo sposobnih i inteligentnih ljudi, ali je Muftija na te Božje darove još nešto nadogradio. Nadogradio je jednu specifičnu metodu borbe za interese svog naroda. On je počeo da pravi institucije svome narodu.Rekao sam da ovu pojavu treba objasniti, treba narodu ovdje ukazati da je Božjom milošću dobio jednog čovjeka koji je u stanju da formuliše ciljeve i da stvori instrumente za ostvarivanje tih ciljeva. Dobio je čovjeka koji je apsolutno odan svome narodu. Osnivanje tih institucija koje će same po sebi morati da budu prave institucije i da rade u interesu svoje sredine i svoga naroda u čije ime su osnovane je novi instrumentarij djelovanja. Muftija je oslobodio našu borbu za nacionalne interese od čisto političkih instrumenata koji vode u kompromitujuće situacije.“
Na kraju je akademik poručio okupljenima: „Sandžak je rodni kraj Bošnjaka i vi imate pravo na taj prostor. Sandžak je vaše majčino krilo. Vi ste ovdje rođeni, ova zemlja vama pripada i vi imate na nju pravo i morate toga prava biti svjesni i tražiti ga. Vi ste djeca ove zemlje i nemate čega da se stidite. Imali ste velike ljude i evo hvala Bogu imate ih opet. Važno je da jedna svetiljka gori u mraku, onda svi znamo kuda trebamo ići.“
Muftijina pomoć u realizaciji mojih dokumentarnih filmova
Od aprila 2010. do oktobra 2019. godine uradio sam 13 dokumentarnih filmova koji obrađuju period naše tragične historije od početka Prvog svjetskog rata (1914-1918.), preko stradanja našeg naroda u Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941.), genocida u Drugom svjetskom ratu (1941-1945), pa do masovnog protjerivanja Bošnjaka i Albanaca u Tursku započeto u vrijeme zloglasnog ministra policije Aleksandra Rankovića 1950. godine.
Za realizaciju navedenih filmova izuzetnu pomoć mi je pružio rahmetli Muftija. Kad god bih iz Njemačke došao u rodni Novi Pazar, a to bi se dešavalo najmanje tri-četiri puta godišnje, sreo bih se sa njim i, uz kahvu i lijep muhabet, razgovarali o novom projektu koji bih sa sobom donio. Nakon toga bi muftija pozvao direktora „Televizije Sandžak“ i rekao da mi za naredne dvije hefte obezbijedi tv studio i montažera za moj novi film. To je za mene bilo veliko olakšanje, jer sam znao da će moj ogroman trud, koji bih uložio u pripremi scenarija za svaki novi film, biti na kraju realizovan – upravo zahvaljujući rahmetli muftiji. Moram istaći da sam u posljednjih deset godina imao izuzetnu saradnju sa kompletnim osobljem „TV Sandžak“, od montažera i spikera do urednika.
Tako je u našoj čaršiji počela da kruži priča zlobnika kako je „lako Harunu da pravi filmove kad mu ih muftija finansira“. Na takve komentare nikad nisam odgovarao, već sam bio ponosan što sam u muftiji stekao iskrenog prijatelja koji je prepoznao moj nesebičan trud u ekranizaciji historije našeg naroda.
Za moje dokumentarne filmove je govorio da su to projekti od nacionalnog značaja, što me je činilo ponosnim i davalo snagu da još većim intenzitetom krenem u dalje istraživanje.
Uporedo sa filmovima radim i na pripremi i realizaciji novih knjiga. Tako sam mu, u našem razgovoru iz oktobra 2019. godine, dok smo sjedeli u restoranu „Meydan“, kazao da pripremam dvije nove knjige. Jedna će nositi naslov: „AUTONOMIJA SANDŽAKA- od Mehmed-paše Bajrovića do muftije Zukorlića“, a druga „SANDŽAK- zemlja gazija i šehida“.
Muftija je bio veoma obradovan najavljenim knjigama i nije krio zadovoljstvo. Tada mi je, uz široki osmjeh, uputio kompliment kojeg ću se uvijek rado sjećati: „Harune, pa ti popuni sve rupe u našoj novijoj historiji!
Knjiga „Sandžak-zemlja gazija i šehida“ objavljena je početkom juna 2021. godine, i nju je dočekao da vidi rahmetli muftija, jer mu je uručio Refik Akova, koautor ove knjige, a ovu drugu: „Autonomija Sandžaka-od Mehmed-paše Bajrovića do muftije Zukorlića“, nije dočekao i veoma sam tužan zbog toga.
Muftijin nesebičan rad na povezivanju sandžačke Dijaspore
Muftija je svoj intenzivni rad na ujedinjavanju sandžačkih Bošnjaka u Zapadnoj Evropi započeo 2002. godine nakon osnivanja Zajednice sandžačke dijaspore (ZSD) u Frankfurtu. Autor ovog teksta je bio jedan od osnivača ove organizacije. Primarni cilj ZSD je očuvanje vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka u iseljeništvu. Početak je bio veoma težak, jer je sandžačka dijaspora u Zapadnoj Evropi bila izgubila povjerenje u prethodnog lidera Sulejmana Ugljanina i sa velikim oprezom i nepovjerenjem je ulazila u priču o novoj organizaciji.
Međutim, Muftija je uspio da, svojim iskrenim odnosom i postignutim rezultatima u Sandžaku, veoma brzo stekne naklonost skoro svih sandžačkih Bošnjaka u dijaspori. Na svaki njegov dolazak u zemlje zapadne Evrope i Sjeverne Amerike, Bošnjaci iz Sandžaka i Bosne su se odazivali u punom broju. Njegova popularnost je rasla neviđenom brzinom. Narod je u njemu prepoznao iskrenog lidera i mumina. Potpomognut od poslovnih ljudi i aktivista iz brojnih džemata iz dijaspore, u Sandžaku su počeli da se realizuju mnogi projekti. Muftijin rad je bio transparentan i vidljiv. Za 20-ak godina uspio je da odlično uveže naše iseljenike u ovom dijelu Evrope. Danas se sjedište ZSD nalazi u Beču i predvodi je, veoma uspješno, prof. Mithat Mujović.
Posljednjih godina Muftija je počeo da radi na povezivanju naših iseljenika (muhadžira) u Turskoj. Nesebičnu pomoć mu je pružao Refik Akova iz Istanbula, nekadašnji poslanik u medžlisu (parlamentu) ovog 16-milionskog grada. Gospodin Akova je jedan od najpoznatijih bošnjačkih političara i humanista u Turskoj, koji je 90-ih godina prošlog vijeka upoznao tadašnje rukovodstvo SDA Sandžaka, sa Sulejmanom Ugljaninom i Rizahom Grudom na čelu, sa svim ministrima turske vlade koju je predvodio Sulejman Demirel.
Svoje diplomatsko iskustvo i znanje Akova je ovoga puta stavio na raspolaganje i muftiji Muameru Zukorliću, jer je u njemu prepoznao pravog lidera. Uslijedili su kontakti sa zvaničnicima Republikanske narodne stranke (CHP). Akova je muftiji zakazao sastanak sa najvišim funkcionerima CHP-a u Ankari. To je trebalo da se dogodi 16. novembra 2021. godine, međutim, muftija Zukorlić je preselio na Ahiret 06. novembra, čime je njegova misija na Dunjaluku završena, ali njegova dobra djela, hajrati, Inšallah, ostaće da traju do Sudnjega dana.
Moj posljednji susret sa Muftijom
Ove godine sam išao u Novi Pazar dva puta, u vrijeme mubarek mjeseca Ramazana, koji je počeo u aprilu a završio se u maju, i drugi put u septembru mjesecu. Čini mi se da su najljepši Ramazanski dani u mom Pazaru. Sa lahkoćom sam postio i činio ibadet, obišao rodbinu i prijatelje i mezareve mojih najmilijih.
U nedelju, 02. maja, pozvan sam na zajednički iftar od strane mog prijatelja Ljutvije Balkana. Iftar je organizovan u etno selu „Raduške staze“ nedaleko od Tutina. Po mene je došao Salahudin Fetić, direktor televizije Sandžak i moj veliki prijatelj. Put od Pazara do Tutina je prošao veoma brzo i u odličnom raspoloženju. Broj zvanica je bio impozantan i došlo je preko 250 gostiju. Atmosfera ramazanska, opuštena. Među prisutnima je bio i rahmetli Muftija sa najbližim saradnicima: Mevludin ef. Dudićem i Abdurahmanom ef. Kujevićem. Tada sam se poslednji put vidio i poselamio sa njim.
Molim Allaha dž. š. da našem muftiji Zukorliću podari najljepše mjesto u Džennetu, njegovoj familiji sabur, a njegovom sinu Usami i svima nama koji smo bili njegovi savremenici-snage da istrajemo na putu koji nam je on obilježio.
