U organizaciji Džemata “BKZ Sandžak”, Offenbach, SR Njemačka, 01. 11. 2020. godine, u prostorijama džemata, održana je promocija knjige “Mezaristani u Škrijelju”, autora Muzafera Hadžića. O knjizi su govorili: u svojstvu moderatora – hfz. Nedžad Ljajić, imam u ovom džematu; Glavni Imam za regiju Bayern – Izet ef. Bibić; poznati sandžački istraživač i naučni radnik dr. Harun Crnovršanin, i sam autor knjige Muzafer Hadžić.
U svom uvodnom obraćanju moderator skupa hfz. Nedžad Ljajić, koji je govorio i u svojstvu domaćina i organizatora ove promocije, predstavljajući autora knjige između ostalog je istakao: Muzafer Hadžić je rođen 1968.godine, u Škrijelju, opština Tutin. Završio je učiteljski fakultet. Bavi se preduzetništvom i, u zadnje dvije decenije nalazi se na privremenom radu u Saveznoj Republici Njemačkoj. Uz rad aktivan je i u raznim humanitarnim poslovima. Ne zaboravlja rodni kraj i učestvuje u mnogim dobrotvornim akcijama u Sandžaku, Bosni i šire. Naročito se dokazao u pomoći Islamskoj zajednici, te stipendiranju studenata i učenika. Nije prestao da se, pored preduzetništva, bavi i daljim ličnim usavršavanjem, pisanjem i naučnoistraživačkim radom. Inače, još ranije, položio je ispite na magistarskim studijama, ali sudbina ga je dovela na rad u inostranstvo, tako da mu je do danas preostala još izrada i odbrana magistarske teze. Naglasio je da mu je ovo do sada druga knjiga, posvećena rodnom selu Škrijelju. Dalje, hfz. Ljajić je govorio o značaju pisanja i istraživačkog rada uopšte, a posebno kad se taj rad odnosi na bošnjačku istoriju, kulturu, vjeru, tradiciju, i da je pisanje takvih knjiga poželjno i pohvalno. Ono što je posebno zapazio jeste da ni u jednom od ukupno devet mezaristana koje je autor obradio, da ni na jednom od nišana na svim tim mezarovima nije primijetio ugraviranu fotografiju, što je sa stanovišta fikhskih propisa veoma pohvalno i da je na taj način sačuvana je islamska tradicija. Po tome je selo Škrijelje među rijetkima koje je ispoštovalo ovaj islamski imperative – da se kipovi i slike ne nalaze u muslimanskim grobljima. Izrazio je podršku autoru da nastavi sa istraživanjem i pisanjem za dobrobit naroda kome pripada i uopšte za dobrobit nauke i zaštite kulture, tradicije, historije i drugih tragova postojanja, života i rada Bošnjaka na prostorima svog zavičaja i cijelog Sandžaka.
Dr. Harun Crnovršanin, poznati istraživač i naučni radnik, koji je i sam autor nekoliko knjiga do sada o Sandžaku i Bošnjacima, govorio je o važnosti teme kojom se autor Hadžić bavio, pa se osvrnuo i na poteškoće koje je i on sam imao u svom istraživanju mezaristana na prostoru Balkana i Turske i sa kojim poteškoćama se susretao, i koliko je teško bilo istraživati. Naglasio je da bi neuporedivo bilo lakše da smo u prijašnjim generacijama imali istraživače poput našeg autora Muzafera Hadžića, pa mi danas ne bi morali da tako mukotrpno tragamo za činjenicama i skrivenim tragovima života i rada naših predaka. Dr. Crnovršanin je napravio komparaciju sa svojim ličnim istraživanjem ističući koliko je važno otkriti i sačuvati od zaborava te tragove i korijene postojanja Bošnjaka na ovim prostorima, pa makar i preko natpisa na mezarima i nišanima, obzirom da je veoma malo knjiga i pisanih podataka, a pogotovo nije bilo nekih obimnijih istraživanja do sada u tom smislu. Istakao je da je i on sam sačinio listu mezara i mezaristana najpoznatijih Bošnjaka koje je obišao u toku svog dugogodišnjeg istraživanja historije Bosne, Sandžaka i Kosova. Naglasio je da je u Sarajevu 02.januara 2006. napravio intervju sa Eminom (Spaho) Kadić, kćerkom jednog od najvećih Bošnjaka 20. vijeka, dr. Mehmeda Spahe, koji je bio osnivač i predsjednik JMO, a bio je i ministar u nekoliko vlada Kraljevine Jugoslavije, čovjekom koji je najzaslužniji što je Bosna i Hercegovina ostala u današnjim granicama i što je sjedište reisu-l-uleme vraćeno iz Beograda u Sarajevo. Također je obišao i mezareve njegovog brata Fehima ef. Spahe i ostalih bosanskih velikodostojnika. “U Gornjem Podrinju sam obišao Foču, Goražde i Višegrad i mostove na Drini na kojima su četnici i u prošlom i u ovom ratu poklali na hiljade Bošnjaka. U ljeto 2013. obišao sam sa starijim sinom Mehmedom mezarje Baltez u selu Hamil kod grada Fier-a u srednjoj Albaniji na kojem se nalaze mezari najpoznatijih sandžačkih komita i njihovih familija. Tamo sam, nakon 20 godina istražvanja pronašao mezare Jusufa Mehonjića, Feriza Salkovića, Nazifa Škrijelja iz Bihora, Sinana Paljevca i ostalih.
U mjestu Hamil živi velika sandžačka kolonija čiji su preci tamo pobjegli od zlolinačkog režima Kraljevine Jugoslavije. Na području Sandžaka, tačnije u Gornjem Bihoru, u selu Radmanci obišao sam u ljeto 2016. mezar mulla Osmana Rastodera, gazije koji je zaustavio prodor crnogorskih četnika Pavla Đurišića ka Pešteri i njihovo spajanje sa srbijanskim četnicima. U Rožaju sam obišao mezar mulla Jakupa Kardovića koji je odbranio Rožajski kraj od Đurišićevih četnika i istovremeno se dokazao u odbrani Novog Pazata u jesen 1941.godine kada smo, zajedno sa albanskom braćom, nanijeli najveći poraz četnicima u toj 1941.godini. U Novom Pazaru sam, uz pomoć vjerodostojnih svjedoka, otkrio lokaciju gdje su posmrtni ostaci Aćifa efendije Hadžiahmetovića i ostalih najpoznatijih Pazaraca koje je streljala partizanska komunistička tajna policija OZNA krajem 1944. i pičetkom 1945.godine. Prije dvije godine na mezaristanu Gazilar pronašao sam mezareve roditelja Aćifa efendije: njegovog oca Emin – age i majke Jalduze. Na istom mezarju pored kapije glavnog ulaza, sa desne i sa lijeve strane u dužini od po 100 metara nalaze se mezari 144 albanska borca koji su poginuli u odbrani Novog Pazara u jesen 1941.godine. To mjesto mi je otkrio i pokazao hadži Bahrija Ćorović iz Novog Pazara (1925). Na mezarju u selu Paralovu kod Novog Pazata nalazi se mezar hodže Kurtana Crnovršanina iz Sjeničkih Bara koji je štitio pogranična bošnjačka sela od četnika zloglasnog Rada Korde. U selu Starčeviću i iznad jezera u Ribariću obišao sam masovnu grobnicu 31-og Rizvanovića koje su 11.jula 1922.pobili četnici Koste Pećanca uz pomoć četnika iz susjednog srpskog selja Brnjak. Prije tri godine, istražujući život sandžačkih muhadžira u Turskoj, obišao sam uz pomoć Refika (Sijarića) Akove mezar mula Omera Čelje (Bibića) iz sela Ugao na Pešteri. On je bio imam džamije u ovom selu i oktobra 1912. godine crnogorska vojska je strijeljala najuglednije ljude iz ovog sela. Među streljanima je bio i mula Omer. Međutim, on je Allahovim voljom preživio iako u tijelu ima 17 metaka, i ranu na grlu, od četničkog bajoneta. Kasnije je sa familijom odselio za Tursku gdje je i umro 1965. godine. Iste godine sam obišao mezar najvećeg gazije sa Pešteri, Hasan-age Zvizdića, koji se nalazi na mezarju Sakarya u Adapazaru, u Turskoj”. Dr. Crnovršanin je na kraju pohvalio rad Muzafera Hadžića, i uputio mu riječi ohrabrenja da nastavi sa istraživanjem i ponudio mu saradnju u daljim istraživanjima.
Promoter Izet ef. Bibić, je svoje izlaganje počeo ajetom iz Kur’ana, gdje Allah dž.š. kaže: „I reci: Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.“ (Et-Tevba, 105). Istakao je da je – “Naš hadžija Muzafer napisao značajno djelo, slobodno možemo reći jedan stub, branik, očuvanja onoga, šta smo mi prolazili odnosno naši preci. I dok god imamo ovakvih knjiga/djela naša povijest će biti sačuvana, i ne moramo se pozivati na autore koji nisu iz našeg naroda, koji su na iskrivljen način pisali o našem narodu i istoriji i koju smo prihvatali zato što nije bilo naših autora. No, hvala Bogu ta vremena da nam drugi pišu našu istoriju su iza nas, a pred nama su mnogo ljepša vremena, jer imamo naših ljudi koji pišu o našim mjestima i našu istoriju na istinit način i čuvamo je od zaborava. Knjiga našeg autora je jako važna, jer je u ovom dijelu Sandžaka prva napisana na temu mezaristana i siguran sam da će ona biti pokretač pisanja i doktorskih disertacija. Ova knjiga je dokaz od kada je bilo muslimana u Škrijelju, ovi sačuvani mezari, koji su obrađeni u knjizi, svjedoče o tome. Koliko je danas mjesta na Balkanu, a pogotovu na prostoru Srbije i Crne Gore, gdje su živjeli muslimani, gdje je bilo na hiljade mezaristana, nišana, džamija, raznih hajrata, a niko to nije zapisao, prošlo je nekoliko generacija ljudi i to se zaboravilo, kao da nikada nisu tu živjeli niti znamo da su živjeli jer nije zapisano. E, zato je važno zapisivati, i dok god ima ljudi koji pišu na tu temu, koji prave filmove na tu temu, sačuvaćemo našu prošlost i trasirati sigurniju našu budućnost. Isto tako treba reći da su mezaristani izuztna i interesantna tema, koja čovjeka podsjeća na prolaznost ovoga života, i na važnost činjenice da svaki od nas iza sebe ostavi neko dobro djelo kao amanet potomstvu i kao sevap pred Bogom. Da li mi razmišljamo da li ćemo ikad legnut u mezar, često se moramo zapitat šta će bit sa nama kad legnemo u mezar. Lijepo je i ono šta će bit iznad mezara, oznaka mezara, ali nama je najljepše i najpotrebnije ono šta će otići s nama u mezar, a neće ni papiri njemački, ni zemlja koju smo kupili, kuće, već samo naša dobra i loša djela. Kaže se: Onaj ko ode sa dobrim djelima njegov kabur se ukrasi, proširi i Allah dž.š. mu još u kaburu pokaže mjesto u džennetu i on se raduje ulasku u džennetu. Dakle, on se odmara u kaburu, uživa i raduje džennetu. A onaj ko ode u kabur sa lošim djelima, onaj ko ode nevaljao, džaba ti je iznad njegova mezara radit mauzoloje, ili kao u Egiptu piramide, njemu je u kaburu tijesno, ružno i, kako nas uči Poslanik s.a.w.s. kabur mu je stisnut i stalno gleda svoje prebivalište koje će biti vječno. Zato, ova Muzaferova knjiga kada je uzmete i stavite u vitrinu ili bibioteku vašu, i pogledate ovaj mezar sa naslovne strane, tj. ovaj nišan, sjetite se da ćemo i mi jednog dana leći u mezar gdje su legli naše čuvene gazije. Te gazije su bile istinske gazije i zaslužile su ljepotu, a na nama je da mi budemo gazije, iz povijesti se uči ali se od nje ne živi jer ono što smo zaradili prošle godine je lijepo da spomenemo, ali treba da radimo i ove godine i u budućnosti. Zato je važno danas da i mi budemo svako od nas gazija o kome će se pohvalno ljudi govoriti i nakon njegove smrti, a nemoj da budemo od onih ljudi, za koje naš Poslanik s.a.w.s. kaže: “Kada umre loš čovjek odahnu stanovnici zemlje i nebesa, a kad umre dobar čovjek onda žale stanovnici nebesa i zemlje za tim dobrim čovjek.” E hajde da mi budemo dobri i da kao dobri odemo sa ovoga svijeta. Kad nas ljudi budu spominjali nek spomenu da smo bili pošteni, čestiti, da nismo bili prevaranti, izdajnici, lažovi, potkupljivi, već da smo bili suprotno od toga. Kome klanja 40 iskrenih ljidi dženaze i posvjedoče da je taj čovjek bio dobar čovjek, lijepo je bešare. Ali nekima kad ljudi dođu na mezar pa kažu ostao onome dužan, onoga ljagao, klevetao, svađao, ne valja to nikako a džaba mu lijep mezar i spomenik. Mi nažalost moram ovo kazati, nekada imam osećaj i da na mrtvim osobama želimo da izgradimo neko ime i da steknemo neki prestiž. Pa nekome zovemo 15 hodža na dženaze, ne zbog mejta, već da bi pričali – doveo toliko hodža, i da tako izgrađuje autoritet, a znamo kako je to ružno. I kad pitaš nekoga ko pravi ogromne mauzoleje i spomenike na mezaru, zašto je to babu postavio a on kaže nek se zna ko mu je sin i reći će ljudi ovo je njegov sin iz Njemačke, vidiš kako je on babu svome podigo ogromne nišane. Ako ti je toliko stalo do baba napravi neki hajrat, iskopaj bunar, napravi česmu, a ako ti je do tebe lično, onda pravi mauzoleje i to govori o tebi. Zato, nastojmo da in ša Allah izgrađujemo sebe, čuvamo sebe, pripremamo sebe za momenet kada će doći vrijeme da idemo u kabur. Smatram da je naš autor Muzafer Hadžić uradio jedno dobro djelo, sa lijepim nijetom da sačuva od zaborava mezaristane i mezarove svojih mještana i svojih predaka, a također je važnja stvar što je u knjizi dao uputstvo o islamskim propisima koji treba da se poštuju u vezu mezaristana, dženaza, nišana, I drugih propisa koji se moraju znati u ovom slučaju. Čestitam autoru na objavljenoj knjizi, hvala mu što me je pozvao da budem promoter, i hvala vama na pažnji”.
Autor knjige, Muzafer Hadžić, je iznio najvažnije podatke o svom zavičaju, o rodnom selu Škrijelju i mezaristanima i nišanima koje je obradio. Pojasnio je da je Škrijelje veliko selo, da je razbijenog tipa i da zbog toga ima 9 mezaristana. Istakao je da je mnogo vezan za svoj rodni kraj, te da je više od 20 godina u inostranstvu ali da nije bilo dana da se ne sjeti i ne razmišlja o svom karaju. Skoro svakodnevno se čuje telefonom sa ljudima tamo. Pogotovu dok su mu bili živi rahmetli otac i majka, za koje je također bio neizmjerno vezan. Naravno, i dan danas često ide u svoj rodni kraj. Zato sa ovom knjigom-monografijom, kao skromnim poklonom, želi da, na neki način, barem donekle, oduži dug svom zavičaju. Naglasio je da stalno govori omladini i svojoj djeci da ne zaboravljaju svoj kraj i da uvijek na neki način nastoje pomoći ljudima u svom kraju. Naglasio je: “Pa vidite, kažu, kad čovjek pređe sredovječnost, počne razmišljati o nekom svom životnom učinku i postignutom uspjehu na ovome svijetu. Tako i mi koji smo daleko od svog rodnog mjesta, stalno osjećamo obavezu i dužnost da nešto korisno učinimo za svoj rodni kraj. U tom smislu i mene je vukla želja da ostavim iza sebe neko dobro djelo. Eto, obzirom da je o mojem rodnom selu veoma malo ili skoro ništa nije pisano, odlučio sam se da napišem monografiju. To je mnogo zahtjevan posao, ali ja sam se usudio da u skladu sa svojim mogućnostima i u skladu sa prikupljenim materijalom, napišem ovo djelo. Naše selo je prostorno veoma veliko i veoma razuđeno. Sastoji se od više zaselaka, tako da svaki od njih ima svoje mezarje. Nažalost, veliku teškoću mi je predstavljala činjenica da nisam mogao pronaći neke pisane izvore o nastanku i samim počecima života i naseljavanju ljudi na ovom prostoru. Zato sam pokušao da putem tumačenja natpisa na najstarijim nišanima dođem do nekih bitnih informacija. Sve je to trebalo transkribovati i prevesti sa osmanlijskog jezika na naš jezik. Naročitu pažnju sam poklonio najstarijim nišanima. Mnogi od njih nemaju nikakvih oznaka. A od onih sa natpisima i “tarihima” najstariji je onaj iz mezarja preko puta džamije, na ime nekog Maksud-paše, iz 1823. godine. Dakle datira od prije dvesta godina. Zahvalan sam ljudima koji su mi pomogli u prikupljanju važnih činjenica i podataka. Te sam ljude spomenuo u knjizi. Večeras također izražavam veliku zahvalnost organizatoru ove moje promocije a posebno promoterima moderatoru – hfz. Nedžadu Ljajiću; Glavnom Imamu za regiju Bayern – Izet ef. Bibiću, i našem dragom naučnom radniku dr. Harunu Crnovršaninu. Hvala publici koja me je udostojila I svojim prisustvom zaista uveličala promociju ove moje knjige”.
Izvor: Bosnjaci.net